Kultura u Lovranu

Počeci hrvatskog narodnog preporoda javljaju se na području Istre još u vrijeme ilirskog preporoda. Prve manifestacije nacionalne osviještenosti vidljive su na području Lovranštine već 1848. godine. Pod vodstvom biskupa Jurja Dobrile hrvatski narodni preporod u Istri dobiva organizirane forme političke borbe protiv kontinuirane i agresivne talijanizacije koju provodi tanak talijansko-talijanaški sloj stanovništva.

Na području Lovranštine neko vrijeme žive i djeluju preporoditelji i književnici Viktor Car Emin i Rikard Katalinić Jeretov, dok blizina Kastva, središta hrvatskog narodnog preporoda Istre i kvarnerskih otoka, potiču političko i kulturno organiziranje Hrvata s područja Lovranštine. Pred prvi svjetski rat u Lovranu djeluju četiri stranke: hrvatska ili narodnjačka stranka, istrijanska ili peganovska stranka, nazvana tako po svome vođi Nicolou Peganu, talijanska stranka i njemačka stranka. Sve one organiziraju različita kulturno-prosvjetna i sportska društva kako bi posredno i neposredno utjecale na pridobivanje glasača za svoje političke ciljeve. Na poticaj hrvatske čitaonice Danica iz Lovrana 1912 utemeljena je lovranska Narodna glazba, uz koju je ustrojen omladinski mješoviti zbor kao i Društvo za promicanje narodne glazbe Lovran na čelu sa dr. Ivanom Orlićem. Iste godine nastalo je sportsko društvo Sokolski odsjek Knezgrad u Lovranu a po sugestiji lovranske podružnice Narodne zajednice za Istru, u kolovozu 1912. u Lovranu je organiziran slet Hrvatske sokolske župe Vitezić. Pristalice njemačke stranke, uglavnom doseljeno njemačko činovništvo, oranizirano je u dva društva Südmark i Losverein Liburnia, kojima je prvenstveni cilj održavanje njemačke škole u Lovranu. Početkom 1911. godine pristalice paganovske istrijanske stranke u političke svrhe osnovali su, uz potporu općine i lječilišnog odbora, limenu glazbu Societa Filarmonica Lauranese in Laurana. Prema državnoj statistici na području Lovranštine živjelo je 1880. godine 5685 Hrvata (Slavena) i 229 Talijana.

Školstvo

Počeci organiziranog školstva u Lovranu vezuju se uz crkvena lica, župne (plovanske) i kapelanske škole, koje su bile dostupne samo muškoj djeci, a u njima se podučavalo na njemačkom i talijanskom jeziku. U izvorima se spominje da u Lovranu 1819. postoji obična trivijalna dvorazredna škola u kojoj je 1838. godine u nastavu uveden talijanski jezik. Godine 1855. otvorena je u Lovranu škola u kojoj je nastavni jezik bio hrvatski, a u razdoblju 1863./64. škola je imala 80 polaznika. Nova školska zgrada u Lovranu otvorena je 1877. godine a nastavni jezik bio je hrvatski. Agitacijom lovranskih Talijana 1884. godine škola je razdjeljena na hrvatsku i talijansku paralelku. Početkom 20. stoljeća ove dvije škole su potpuno razdjeljene, tada su osnovane dvije hrvatske paralelke u kojima je podučavao jedan učitelj. Družba Sv. Ćirila i Metoda za Istru otvorila je 1913. godine zabavište u Lovranu a 1914. godine u Lignju i Medveji hrvatske područne škole. Početkom Prvog svjetskog rata u Lovranu djeluju tri škole: hrvatska, talijanska i njemačka.

Rapallskim ugovorom između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije 1920. godine područje lovranske općine pripalo je Italiji. Otrgnuta od svoga prirodnog zaleđa Lovranština u međuratnom razdoblju proživljava stagnaciju u svim sferama gospodarskog i društvenog života. Zatvorene su sve hrvatske škole a fašističke vlasti provode sustavnu talijanizaciju hrvatskog stanovništva ovoga kraja. Početkom Drugog svjetskog rata, u studenom 1941., u Lovranu je otvoren sabirni logor za raseljeno civilno stanovništvo okupiranih područja Primorja i Gorskoga kotara, koji je djelovao do ožujka 1943 godine. Tijekom rata stanovništvo Lovranštine aktivno sudjeluje u borbama protiv fašističke Italije i nacističke Njemačke. Nakon Drugog svjetskog rata kao sastavni dio Istre Lovranština je pripojena NR Hrvatskoj odnosno socijalističkoj Jugoslaviji. Od 1991. godine sastavni je dio samostalne Republike Hrvatske.

Za razliku od mnogih naših priobalnih gradova Lovran je sačuvao svoju povijesnu jezgru srednjovjekovne urbane koncepcije.

Od srednjovjekovnih gradskih zidina, kojima je grad bio okružen, sačuvan je samo jugoistočni dio s gradskim vratima Stubica ili Porta marina koja su vodila prema lovranskoj lučici.

Od srednjovjekovnog fortifikacijskog sustava sačuvana je i masivna gradska kula, četverokutnog tlocrta, sagrađena s pravilno klesanim kamenim blokovima. Posebnu draž staroj urbanoj jezgri Lovrana daju dvorišta (kortili) ukrašeni stubištima i trijemovima sa kamenim cisternama u sredini.

Također treba spomenuti i barokne patricijske kuće iz 17. i 18. stoljeća sa slikovito ukrašenim lunetama portala.