Povijest Lovrana

Lovran je najstarije obalno naselje jugoistočnog dijela Istre. Do sada na području Lovrana nisu pronađeni nikakvi materijalni ostaci koji bi upučivali na prapovijesnu ili antičku prošlost toga naselja. Tijekom sukoba Rimljana s liburnskim gusarima i područje Lovranštine ulazi u sastav rimskog carstva u kome ostaje sve do propasti Carstva u 5. stoljeću. Ime Lovrana, pod nazivom Lauriana, po prvi puta se spominje u djelu Anonima iz Ravenne, Kozmografija, nastalog u 7. stoljeću. U to vrijeme područje Lovranštine već naseljavaju slavenska plemena, nakon što su u ranijim stoljećima ovim podru-čjem već prošla barbarska ple-mena Vizigota, Ostrogota i Langobarda. Sredinom 6. stoljeća ovo područje je pod bizantskom upravom da bi u 9. stoljeću titulu dux Liburniae nosili hrvatski knezovi. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svome geografsko-povijesnom djelu De administrando Imperio, nastalom u 10. stoljeću, spominje da se čitavo područje zapadne Istre, a samim time i područje Lovrana, nalazilo u sastavu hrvatske države. Područje zapadne Istre nalazilo se u sastavu Hrvatske kneževine, a zatim i kraljevine sve do vremena kralja Petra Krešimira IV. kada istarski markgrof Ulrik I. Weimar-Orlamünde otkida ovo područje od hrvatske države i pripaja ga njemačkoj carevini.

Arapski geograf i putopisac Abu-Abdulah-Mohamed El-Idrisi, u službi normanskog kralja Sicilije, spominje u svome poznatom zemljopisnom opisu tada poznatog svijeta, nastalom 1153. godine, da je Lovran (Al-Wranah) veliki i gospodarski napredan grad, koji u luci drži dobro opskrbljene lađe, a brodogradilišta su mu stalno zaposlena. Oko 1116. godine cijelo područje zapadne Istre, od Brseča do Rijeke, dolazi pod vlast akvilejskog patrijarhata, koji cijelo to područje ustupa svojim vazalima knezovima Devinskim. Lovran je u vlasti Devinskih knezova sve do 1399. godine kada dolazi pod vlast grofovske obitelji Walsee, rođaka i pravnih nasljednika izumrlih knezova Devinskih. Pazinski urbar iz 1489. spominje da se Lovran nalazio u sastavu Pazinske grofovije, čime je bio izdvojen iz Kas-tavske gospoštije. Riječki povjesničar Giovanni Kobler također spominje u svom djelu da je Lovran 1275. godine u sastavu pazinske grofovije, kasnije dolazi u posjed goričkih grofova, da bi naposljetku pripao Habsburgovcima. Godine 1578. u reformiranom Pazinskom urbaru navodi se da općina Lovran ima 160 domaćinstva i oko 800 stanovnika.

U 16. i 17. stoljeću uslijed osmanlijskih provala u Hrvatsku i uskočkih ratova s Venecijom, Lovran se okružuje obrambenim zidinama. Sve do smrti Petra Kružića, herojskog branitelja Klisa, 1537 godine, Lovran je glavna luka za brodove koji ljudstvom i ratnim materijalom opskrbljuju klišku utvrdu. Najteža stradanja Lovran je doživio za vrijeme uskočkih ratova, kada su ga 1599. i 1614 Mlečani dva puta spalili, a 1616. godine gotovo uništili naselje. I.W. Valvasor u svojem je djelu «Slava Vojvodine Kranjske» 1689 godine opisao Lovran kao važan pomorski i trgovački centar i da je okolica bogata vinogradima, maslinicima i da tu raste krupno kestenje.

U 17. i 18. stoljeću Lovran izrasta u naselje pomoraca, kapetana i brodovlasnika, intenziviraju se trgovačke veze s Dalmacijom, otokom Pagom, Venecijom, Anconom i Senigalijom. Prema kanonskoj vizitaciji pulskog biskupa Bottera početkom 18. stoljeća Lovran ima 2900 stanovnika.

Nakon kratkotrajne francuske vladavine početkom 19. stoljeća područje Lovranštine ponovno dolazi pod austrijsku vlast i uključeno je u austrijsku pokrajinu Istru. Procvat brodarstva na jedra na Kvarneru pozitivno se odrazio i na Lovran, koji je u brodarstvu na jedra odigrao značajnu ulogu dajući niz istaknutih pomorskih i brodovlasničkih obitelji kao što su Peršići, Jeletići, Turčići, Vidošići i drugi.U vrijeme sutona jedrenjaka krajem 19. stoljeća Lovran se relativno brzo preorijentirao na novu granu privrede-turizam. Iako je izgubio ulogu važne pomorske luke sjevernog Jadrana, blizina Opatije, novog turističko-lječilišnog središta, utjecala je i na razvoj Lovrana kao turističko-lječilišnog odredišta liburnijske rivijere.Oko stare utvrđene jezgre Lovrana i duž ceste za Rijeku sagrađeni su krajem 19. i početkom 20. stoljeća mnogobrojni hoteli i privatne zgrade za odmor i oporavak, s uređenim parkovnim i vrtnim površinama. Seoska gospodarstva u okolici prilagođuju se turističkim potrebama, orijentacijom na vinogradarstvo, voćarstvo i povrtlarstvo. Ovakav razvoj pogoduje i ribarstvu kao i drugim granama privrede vezanim uz turističku ponudu. Godine 1885. probijena je cesta koja je povezivala Lovran sa željezničkom postajom u Matuljima a nešto kasnije uređena je i cesta prema Opatiji i Rijeci. Godine 1845 pasionirani botaničar Kralj saski Fridrich August II posjetio je Lovran i Učku.